[PureInsight.org] Ja sam Falun Dafa praktikant iz Južne Afrike. Moj put me vodio kroz razne zemlje i kulture, pri čemu je svaka oblikovala razumijevanje onoga što znači iskreno se kultivirati. Srećom sam 2007. u Tajlandu dobio Fa, na mjestu gdje sam prvi put okusio tihu snagu ustrajnosti. Tajland mi je dao lekciju o strpljenju, mirnoći i poniznom kretanju od samog početka. Od tamo me život odveo u Hong Kong, gdje su brzina i buka grada testirali moju sposobnost pronalaženja unutarnje tišine, čak i kada je sve oko mene bilo glasno i nemirno. Kasnije sam se preselio u Češku Republiku, gdje sada živim i nastavljam prakticirati. Češka Republika je donijela sasvim drugačiju vrstu testa. Za razliku od intenziteta i pritiska u Hong Kongu, život je ovdje tiši, sporiji, s manje buke i manje vanjskih zahtjeva. No u tom miru javljaju se novi izazovi. Bez vanjskog pritiska, otkrio sam da su pravi testovi suptilniji i unutarnji: kako ostati marljiv bez da me itko promatra, kako se oduprijeti udobnosti, kako se kultivirati u okruženju u kojem se lako opustiti i prepustiti struji.
Sve što ovdje dijelim samo je moje ograničeno razumijevanje. Mogu griješiti. Ako postoje stvari koje sam pogrešno razumio, iskreno vas molim da mi na njih ljubazno ukažete. Milošću našeg Učitelja, bilo mi je dopušteno prisustvovati susretu za učenje Fa u Poljskoj. Iskustvo je bilo iscrpljujuće, izazovno i, u isto vrijeme, duboko dirljivo. Tamo sam svjedočio da Istinitost-Dobrodušnost-Tolerancija nisu daleka načela, već živuća stvarnost.
Istinitost
Raspored u Poljskoj bio je zahtjevan: četiri predavanja u petak, još četiri u subotu i jedno u nedjelju. Sjediti tijekom toliko učenje Fa u tako kratkom vremenu za mene nije bila mala stvar. Osjećao sam se umorno, nemirno, čak i preopterećeno u pojedinim trenucima. Ipak, svaki put kad bi moje tijelo prosvjedovalo, podsjetio bih se: Istinitost nije samo iskreno govorenje, već i iskreno suočavanje sa samim sobom. Predavanja su postala ogledalo koje mi je pokazalo gdje mi nedostaje discipline, gdje tražim izgovore i gdje još uvijek popuštam udobnosti.
Ono što me se najviše dojmilo bila je Istinitost koordinatora. Tijekom pauza, umjesto odmora ili skrivanja vlastitih borbi, oni su stali pred nas i priznali svoje nedostatke. Govorili su o pogreškama, neuspjesima i trenucima kada nisu dobro postupili. Nisu pokušavali zaštititi svoj ugled. Nisu govorili kako bi izgledali snažni. Govorili su kako bi bili stvarni. I zato što su bili istiniti, još smo im više vjerovali.
U subotu, tijekom velikog dijeljenja iskustava, njihova je poruka postala kristalno jasna. Koordinatori su nam iznova, različitim riječima, govorili istu istinu:
„NE TREBATE VI NAS. MI TREBAMO VAS. BEZ VAS, MI NISMO KOORDINATORI. I AKO NAŠ UČITELJ POGLEDA I VIDI DA VAS NISMO DOBRO KOORDINIRALI, ONDA SMO, BEZ OBZIRA NA TO KOLIKO SPOSOBNIMA SE SMATRAMO, PODBACILI U SVOM POSLU.“
Te su riječi pogodile ravno u moje srce. Otkrile su kako izgleda prava odgovornost: ne važnost samoga sebe, već služenje. Ne kontrola, već odgovornost. Koordinator je ništa bez onih kojima služi. Njihova iskrenost je izbrisala udaljenost između „vođa“ i „sudionika“. Bili smo jedna obitelj, a njihova istina dala nam je hrabrost da i sami budemo iskreni prema sebi.
Iznova sam shvaćao: Istinitost gradi jedinstvo. U običnom svijetu ljudi skrivaju slabosti jer se boje osude. No u Poljskoj su koordinatori otkrili svoje slabosti jer su cijenili rast više od izgleda. Njihova iskrenost stvorila je siguran prostor i za sve ostale da promisle o sebi. Vidio sam da živjeti u Istinitosti znači hodati bez maski. To znači reći: „Ovdje sam slab. Ovdje se moram poboljšati.“ Takva iskrenost je bolna, ali i oslobađajuća.
Istinitost se ne odnosi samo na riječi; ona se odnosi na stav srca. U Poljskoj sam vidio kako se ona utjelovljuje.
Dobrodušnost
Od samog početka osjetio sam dobrodušnost na djelu. Kad su koordinatori ušli u prostoriju, nisu samo tiho sjeli. Osobno su nam prišli – jedan po jedan. Rukovali su se s nama, gledali nas u oči, smiješili se i pitali odakle dolazimo. To nisu bile puke formalnosti. Svaki stisak ruke bio je trenutak pažnje. Svaki pozdrav nosio je iskrenost. Trideset sekundi, da, ali trideset sekundi ispunjenih toplinom. Kroz te male geste postali smo obitelj.
Zatim je uslijedio trenutak koji nikada neću zaboraviti: starija gospođa koja je ustala kako bi govorila. Drhtala je, a glas joj je bio tek nešto glasniji od šapata. Strah joj se vidio na licu. U prostoriji je zavladala nelagodna tišina. Tada je jedan od koordinatora ustao, prišao joj i nježno je uzeo za ruku. Rekao je: „Tu sam za vas, gospođo. Ako ne možeš govoriti glasno, ja ću vam pomoći. Zajedno ćemo podijeliti vaše riječi. Jer ono što kažete je važno. Svačiji glas je važan.“
Taj jednostavan čin bio je čista Dobrodušnost. Nije bio uvježban. Nije bio za pokazivanje. Bio je to instinkt srca obučenog da brine. I u tom trenutku, njezin strah je popustio. Pronašla je snagu jer joj je netko posudio svoju. Bio sam dirnut do suza. To je vodstvo: ne zapovijedanje drugima, već njihovo podizanje. Ne stajati iznad, već stajati pored.
Također sam vidio dobrodušnost kada su se događale pogreške. U običnom svijetu pogreške često donose okrivljavanje. No ovdje su koordinatori istupili govoreći: „To je bila moja pogreška. Trebao sam bolje voditi.“ Nisu izložili onoga tko je pogriješio; zaštitili su ga. Njihova dobrodušnost pretvorila je ono što je moglo biti sram u priliku za promišljanje i rast.
Prava Dobrodušnost nisu osjećaji. To je hrabrost. To je odabir da stanete uz nekoga u njegovoj slabosti. To je podizanje onih koji ne mogu stajati sami. U Poljskoj sam vidio kako se to iznova živi.
Tolerancija
Sam raspored zahtijevao je Toleranciju. Devet predavanja u tri dana testiralo je moju izdržljivost. Tijelo mi je postalo ukočeno. Um se umorio. U nekim trenucima želio sam pobjeći, odmoriti se, povući se u udobnost. No Tolerancija znači podnositi bez prigovora, pretvoriti teškoću u snagu. Zato sam pokušavao izdržati, podsjećajući se da je svaka nelagoda bila prilika za otpuštanje vezanosti.
No Tolerancija se nije odnosila samo na sjedenje tijekom predavanja. Bila je vidljiva i u načinu na koji su koordinatori postupali s odgovornošću. Kada bi se pojavili problemi, nisu prebacivali krivnju. Nisu postajali obrambeno nastrojeni. Prihvatili su teškoću, okrenuli se unutra i obećali da će biti bolji. To je Tolerancija: nositi pritisak bez slamanja, prihvatiti pogrešku bez zamjeranja, nastaviti voditi bez gorčine.
Shvatio sam da Tolerancija nije samo pasivno podnošenje; to je aktivna transformacija. To nije samo podnošenje teškoća, već pretvaranje teškoća u gorivo za rast. To je strpljenje, ne samo s okolnostima, već i s ljudima – i što je najvažnije, sa samima sobom.
U vlastitom životu često mi nedostaje Tolerancija. Postajem nestrpljiv. Želim brze rezultate. Izbjegavam nelagodu. Poljska me podsjetila da pravi rast zahtijeva vrijeme, strpljenje i spremnost na tiho podnošenje radi istine.
Zaključak
Napustio sam Poljsku s više od umora. Napustio sam je sa zahvalnošću. Zahvalnošću na milosti Učitelja koja mi je omogućila da vidim Istinitost, Dobrodušnost i Toleranciju ne kao apstraktne ideale, već kao žive primjere u ljudima oko sebe. Vidio sam Istinitost u hrabrosti da se priznaju pogreške. Vidio sam Dobrodušnost u koordinatoru koji drži ruku starije gospođe. Vidio sam Tolerancija u spremnosti na preuzimanje odgovornosti bez okrivljavanja.
Ove lekcije su me učinile poniznim. Također su me nadahnule. Shvatio sam da vodstvo nije kontrola, već služenje. Snaga nije moć, već dobrodušnost. Jedinstvo nisu slogani, već zajednički život u Istinitosti-Dobrodušnosti-Toleranciji.
Još uvijek imam mnogo mana i vezanosti koje moram ispraviti. Daleko sam od onoga gdje bih trebao biti. Ako vidite bilo kakve probleme u onome što sam podijelio, iskreno vas molim da mi na njih ukažete kako bih se mogao ispraviti. Sve je ovo samo moje ograničeno razumijevanje. Ako postoji pogreška, ona je moja. Ako postoji istina, to je milošću Učitelja.
I zato nosim ovaj zavjet: pokušati u svakodnevnom životu živjeti istinitije, djelovati dobrodušnije i podnositi s većom tolerancijom. Podizati se ne tako što ću stajati iznad drugih, već stojeći uz njih. Hodati s poniznošću, jer samo kroz poniznost možemo uistinu hodati zajedno.
Kineska verzija: https://www.zhengjian.org/node/299339
Engleska verzija: https://www.pureinsight.org/node/7929
